Neka lutko,uredu je... >>


Više ne prolazim ulicom Dositejevom

Posjete : 83978



11.04.2018.

infinite

Vrištala bih na sav glas. Ali ne mogu. Sjebala bih reputaciju osobe kojoj je potpuno svejedno i koja je maksimalno strpljiva. Bojim se da popuštam. I jedem, samo jedem. Sad sam dobila ideju da jedem šta. Mislim da će i ovaj put biti nešto pravo slatko. Ali nema veze, poništim to smoothijem sa bananama i kupinama. Jer kao hranimo se zdravo.

U jednom momentu sam u fazonu: "Koji ba više vrag?" a onda spustim loptu i kontam "Daj mu vremena, daj si vremena, jebeno ne seri."
Vrijeme je oduvijek na našoj strani. Oduvijek i zauvijek.

Nema veze što jedem. Svakako sam previše smršala.

07.04.2018.

.

Nisam sigurna jesam li loše sama od sebe ili što me kiselina u želudcu slomi. Raspadam se na paramparčad i ne mičem s mrtve tačke. I am so sick and tired of myself. I should study but I can't move.



Nervira me što ne radi blog. A sama ne znam da ga prebacim na svoj hosting. Moram sutra detaljno googlati, ako večeras ne zaglavim. Ljuti me što ne mogu da se vratim na blogger.com jer imam pravo lijepu temu. Doduše i njoj treba dorada. A ja ne bih nazad.


Ne bih nikoga da molim za pomoć i za uslugu, jer imam jebeno dobar osjećaj da će mi se vratiti žestoko.


I ne kontam koji je vrag sa royalweb-om. Ne mogu najobičniji blog post da uploadam. Propade mi blog. I 3 godine truda, samo zato što sam dopustila nekome da mi napravi novi. Eto mi sad. Niti zarađujem, niti imam suradnje. Sve sam izgubila od septembra.

I ZAŠTO OVAJ VRAG OD PROVJERE NE RADI KAKO TREBA?????? Majkemi ako ikad odustanem od programiranja i web dizajna i svega vezano za kod, to će biti ove napola napravljene platforme koje ne rade na svakom browseru isto. Jebeno ako nešto praviš, napravi da radi kako treba!

E da, ova provjera ne radi kako treba također. Utipkala sam bilo šta. Toliko o sprečavanju spama.

29.03.2018.

toplina

Oprosti mi što sam ikad pomislila da nešto na tebi nije uredu. Što sam negirala ono što sam ja htjela i  tražila od tebe. Oprosti mi što nisam bila baš nešto najbolje uz tebe i što si sve moje tegobe morao nositi duže od mene.

Večeras sam ti rekla, voljela bih da se ti opustiš i nastaviš živjeti život samnom, do one tačke kad sebi sve sredimo.

Mori me ova moja teška glava. Mori me što trenutno nemam izlaza iz ove situacije i što živim kako živim. Okej, faks je uredu, koliko može biti, al ono što bih trebala polahko da setujem ne zavisi samo od mene, bar u ovom slučaju. Naravno, u jednom momentu ću sve srediti, ali ovdje imam lakši put..
Mada se bojim da će me taj put koštati mnogo. Živaca, zdravlja, strpljenja i vremena.

Biti će to sve okej, sve dok imam tebe. Imam li te?

29.03.2018.

svaki put se spotaknem od stid, kad u ovu ljubav sumnjam

Preporuka: todoist.com

Ova stvarčica je super korisna ako želite da sve zapisujete i čekirate on the go. Obožavam usklađen raspored i sve na papiru. Sad mi ovo čudo online  dobro dođe obzirom da sam po čitav dan za računarom, a zbog stvari koje mi konstantno padaju na pamet, jedan Chicovnik ne bi bio dosta.
Msm već mi nije dosta obzirom da svaka stranica postaje popunjena do poslednje bijele tačkice. Uživam u tome.
Obožavam dane u kojima prije 1 popodne imam svoj prvi win of the day. U poslednje vrijeme se fokusiram na male stvari, pa mi je mnogo lakše definisati šta hoću i obaviti ono što trebam. I budem dosta sretnija.


Danas sam okej. Koliko mogu biti. Nisam sigurna gdje sam na emocionalnim parametrima jer se dosta ljutim na sebe, ali vjerujem da će to proći u jednom momentu i da ću biti odlučnija i sretnija. Već dugo vremena mi nedostaje ona sloboda koju sam imala. Ovako se osjećam tegobno, tjeskoba mi slomi i duh i tijelo. Doslovice se nađem kako stišćem komplet vilicu, i to me strašno frustrira. I boli, što je najgore. Počnem da se gušim i onda ne znam šta ću. Smiješno.
A što je najgore ne znam zbog čega. Sva sam u fazonu 'Happy toughts, go!' ali ne mogu da maknem iz ove mrtve tačke tjeskobe. Produktivna sam danas doduše, pa je podnošljivo. Ne gubim vrijeme i ugodno mi je sjediti i planirati stvari. Poslije ću da učim, a sutra se nadam da ćemo se i vidjeti. Danas I ne može, radi, pa će probably biti preumoran. Ili samo neće htjeti da izađe samnom. Što je apsolutno prihvatljivo i razumljivo.
Biti će sve okej. ;)



28.03.2018.

pa mi prste u kosu uvuci i zagrli me

Ne pamtim kada sam u životu bila ovoliko motivirana za promjene i nove planove. Isto kao da mi je realnost dala vjetar u leđa. Kao da sam odjednom dobila svu tu snagu za sebe i za Njega. Nekako sam spremna na sve te tegobe i težine, jer znam da ćemo jednog dana na sve to gledati kao na daaavnu i nebitnu prošlost.
Moj najveći problem godinama je što se držim prošlosti i što me ona vremenom oštećuje. Ostavlja posljedice koje mi ne dozvoljavaju da idem dalje mnogo jača i sposobnija. A jaka sam, i sposobna. Iskustvo na nekim stvaima u životu me je dovelo da ukapiram koliko vrijedim i šta sve mogu. A mogu sve što poželim. Svi mi možemo sve što poželimo. Samo nam treba malo snage, koji zrak sunca i toplina. Naravno, neizostavan je neko da nas drži za ruku. Na bilo koji način.
Nedavno mi neko reče da je veza stabilna zbog suprotnosti. Jedno da motivira, drugo da drži pri zemlji. I bude strašno funkcionalno.
Mene to čini sretnom  i ma koliko se činilo da sam u jednom momentu odustala od svega toga, nisam, samo sam ukapirala šta je vrijedno i značajno u životu.

Pripadanje

Dok sam silayila niy one stepenice, poku[avala sam setovati stvari u svojoj glavi i nositi se sa činjenicom da mi apsolutno više ništa nije bitno u životu do Ti. Osjetiti tvoje usne na mojima nakon 3 mjeseca je učinilo da me sve zaboli. Svaka dio organizma mi je zadrhtao. Osjetiti sreću nakon toliko vremena.
Jesam, da te ne lažem, pokušala sam biti sretna Pa sam si izazvala zdravstvene probleme i kritičnu kožu lica. Yup, kada sam ukapirala da bih mogla popraviti stvari s nama, odjednom sam prestala da natičem i da imam bolnu facu. Svako veče isplačem dušu jer vjerujem da će biti lakše. I jeste dosta lakše. Nije više tuga, sad je motivacija i želja za boljim. I vjeruj mi na riječ, biće mnogo bolje.


Shvatam

Ništa ti riječ više ne znači. Shvatam da će ti dugo vremena trebati da mi vjeruješ. Shvatam da te boli i da te je boljelo ondje gdje niko ne zalazi. U onim najgorim dubinama sebe koje naiđu tu i tamo u ona teška četiri zida.
Imala sam i ja četiri zida. Imala sam i ja lomljavinu i grmljavinu dok sam pokušala funkcionisati. Borila se da rezonujem sve na pravi način. Borila se da shvatim tebe. Borila se da ti shvatiš mene.

I nisu bogzna čemu ove moje riječi nakon svega što sam ti priredila. Al' se nadam da ćeš mi jednog dana pustiti u te dubine. Jer ih i ja negdje u sebi osjetim, ali nikako da ih dokučim. Nekako mi magla preovladava, a ništa više u životu ne želim od tebe. Od nas. Od onog momenta kad ću ti reći da ćemo imati malu bebu i kad ćemo nedjeljom doručkovati zajedno poslije tvojih čvrstih ruku na mom tijelu.

Sve ovo prelazi te dubine. Zanemaruje tu ljubav i stvara neobjašnjiv osjećaj. Pripradanja. Posjedovanja. Onog bezuslovnog. Osjećaj kad apsolutno ništa nije bitno. Kad nestaje svijet pred nama i kad se duša potpuno ogoli.

Nedostaje mi ta kontrola koju si imao. Nedostaje mi svaka sekunda kada sam se osjećala kao djevojčica u tvojim rukama. Kad se kompletna preznojim dok sam u tvom krilu i kad ti kažem da me držiš čvrsto.

Tvoja.

 




28.03.2018.

no, we're not promised tommorow

So I'm gonna love you
Like I'm gonna lose you
I'm gonna hold you
Like I'm saying goodbye
Wherever we're standing
I won't take you for granted
'cause we'll never know when
When we'll run out of time
So I'm gonna love you
Like I'm gonna lose you
I'm gonna love you
Like I'm gonna lose you

Sinoć sam ukapirala da svaku moguću sekundu treba cijeniti. Jer apsolutno ne znaš šta ti se može dogoditi sutra. Danas sam se osjećala nekako lakše,ali, da budem iskrena, sad dok sjedim i pokušavam da radim nešto i planiram sutrašnji dan, sve bih dala da su stvari drugačije. Sve na svijetu bih dala da su stvari mnogo drugačije.

I, ja se nadam da ti moje riječi nešto znače i da nije sve toliko skršeno koliko izgleda. Rekao si da se potrudim da meni bude bolje. Al šta će mi to bolje kad s tobom ne mogu podijeliti to bolje? To i jeste sva poenta od početka. Rekla sam ti, pripadanje. Ono čisto pripadanje osobi s kojom želiš baš sve.Dosadilo mi je da budem dijete koje nije sposobno donositi svoje odluke. Ti si moja odluka. I vjeruj mi da ću učiniti sve da se stvari setuju kako treba. I garantujem ti da će biti bolje.

Volim te I.

 
25.03.2018.

postoje neki drugi svjetovi, za nas bi bili rajski cvjetovi

are we going to act like nothing is happening? Are we going to be kids that are playing around and telling stories we both like? What the fuck is going on ?

e sto sam veceras isplakala, isplakala sam. Neću više. Obećavam si (ti). Odrasla sam, sposobna da rezonujem i da setujem stvari kakve jesu. Rekla sam ti da ću se boriti. Samo ne znam kako i ne znam do kad. Ne znam ni kada ću poćeti. Jer evidentno sada nemam prostora za to. Okej je, apsolutno je okej. Sve je okej. ;)


24.03.2018.

ne treba ti dobra vila, zaboravljas, oduvijek sam ja to bila

27.02.2018.

naslov

Koja je poenta svega kad si nekome spreman dati tijelo, a bojiš se šta će se desiti ako mu daš dušu?

Nije ovo kao u onoj pjesmi Zabranjenog Pušenja. Vjerujte mi...

Ovo je onaj osjećaj kad si izgubljen između realnosti i potrebe. Bojim se, više od svega se bojim svake tačke u budućnosti koja zavisi od mojih odluka. A sada mnogo toga zavisi od mojih odluka. Nemojte me pogrešno shvatiti, nikada nisam bila osoba koja je sve prepuštala sudbini, koješta! Čak nikada nisam ni vjerovala u sudbinu. Ne vjerujem ni sad. Možda malo.
Naravno da sve zavisi od naših odluka i naravno da će sve to dovesti do neke tačke u životu kada ćemo reći "Ah što sam to uradio/la" ili "Trebao/la sam".
Ja nisam sigurna gdje ću ja biti i šta ću pomisliti. Ali se bojim. Iskreno se bojim. Ne bojim se ja onoga što će se desiti, bojim se šta će nakon toga ostati od mene.
A ni sada nemam bogzna šta....
Ne znam ni šta sam, ni gdje sam, ni kako sam..
Stvarno,
Ne znam kako sam...

26.02.2018.

I miss you too

I miss you. And I miss myself. A u isto vrijeme sam toliko ljuta i prazna da apsolutno ne želim da razgovaram, niti da se trudim, niti da razmišljam. Ne želim apsolutno ništa.

I cried twice in these two months. Ovaj drugi put je kad sam gledala fotke koje si mi poslao u poruci na fejsu. Nedostaje mi tvoje rame. I nedostaje mi tvoja soba koju nismo isprobali. Sinoć sam razmišljala o tome. Nisam sigurna zašto. Nisam sigurna ni šta želim. Jer se toliko bojim budućnosti i svega što ide. Kad bih samo mogla da ti kažem sve što mi je na duši ovih dana. Kad bih smjela da ti kažem.

Mislim da sam tek sad dozivjela emotivni slom. Okej, staviću ovo pod kategoriju 'desilo se, neće više'. Proći će, sve prođe...


Stariji postovi