29. maj 2013.

jedina moja. najdraza moja.

jos uvijek sam u potpunom bunilu. nisam svjesna sta se desava oko mene. stojim,ljudi prolaze, smiju se, pricaju. vode normalan i standardan zivot, ne znaju nista. znaju da je tamo negdje,neko, po ko zna koji put izgubio zivot nesretnim slucajem.

nisi tu.

nisi tu tri dana, a ja tri dana pokusavam da nadjem nacin da shvatim to.

a ne shvatam.

ljudi umiru, od bolesti, starosti, ocekuje se.

a tebe nema zbog sekunde, jedne proklete sekunde. pogresne sekunde.

imala si sve, sredila si sve, zivot koji si gradila je nestao za tu sekundu.



htjela sam da te jednog dana nazovem i kazem ti da sam diplomirala, da sam uspjela u zivotu.

htjela sam da me vidis kako se udajem,kako pravim porodicu, kako imam zivot bas onakav kakav sam oduvijek htjela. ti si mi uzor. Edina, nisi tu, da te zagrlim,poljubim, da ti kazem da sam zaljubljena, sretna, da mi skola dobro ide, da idem ka tom nekom cilju. nisi tu da ti pokazem koliko sam odrasla, da popijem kafu s tobom i uzmem u narucje malog Nedima.

nema vas. nema vise.

ostaje samo uspomena, i trag u srcu. neizbrisiv trag.

Nek’ vam je vjecni rahmet, Edina i Nedim.

Komentariši