.

opet jedna od onih večeri kad mi se nakupi pritisak i plače mi se. uopće ne znam što sad. danas. kad mi je dan tako fin bio.
večeras planiram da ispišem sve što me muči. ali ću vjerovatno izgubiti dosta misli i nastaviti pisati besmislice, kao i uvijek.
a & f. njih dvoje. osobe koje volim neizmjerno, koje znam čitav život i koji mi dođu kao meltene porodica su mi počeli ići na živce. ali ne onako, kao prijatelji, da meni čine nešto negativno, nego,
nemaju kontrole. a je bila dugo zaljubljena u f, ne znam da li je sad, jer to niko ne zna (moram da je napijem definitivno, da bi progovorila). a f, f je kreten, budala, idiot, glupan. volim ga ali tako je.jer radi stvari koje nikako ne bi trebao. e sad, ja ne znam, da li da se upetljam u svu t priču pa da spriječim da neko bude povrijeđen, ili da pustim pa da onda budem rame za plakanje oboma pomalo.
ne kažem da ne bih, baš naprotiv, sve u životu bih dala za njih, ali da li je  vrijedno da njih dvoje nakon skoro 10 godina prijateljstva jednog dana samo prestanu komunicirati zbog pogrešne odluke. ne znam. moram to skontati. trebaju mi prijedlozi. a ne  znam od koga da ih tražim. ustvari znam, ali ne znam da li vrijedi njega maltretirati zbg dvije njemu nebitne osobe u životu. ne znam.

imam osjećaj da ću eksplodirati. destruktivna sam. u poslednjih par dana, kad sam se taman ponadala da će sve ići lakše, počelo je opet. pritisak, gluposti. frustracije.
realno, dođu mi momenti kad mi samo sekunda fali da počnem plakati. al’ eto nekako izdržim, pa isplačem kad dođem kući. kad legnem u krevet naveče, zavisi od atmosfere.
ali, proći će to mene, faza. definitivno faza.

sutra, kao i svaki drugi dan dosad ću se smijati, biti ona dobro poznata M. na kraju krajeva, ne mora niko znati kako se osjećam.
osmijeh. osmijeh. osmijeh. osmijeh. samo osmijeh.

Komentariši