.

puna svega. ali svega. i onako, dok pokušavam da se borim šutnjom, osmijehom, nemarom, sve me to onako lupa u dijelove. uništava. imam osjećaj da bi mogla početi plakati i ne zaustavljati se mjesec dana, samo da istresem iz sebe sav taj pritisak. pokajala sam se zbog mnogo stvari. škola me tačno **be u zdrav mozak. toliko obaveza, sranja i opet što god da uradim ne virjedi. više nemam volje ni da se borim, iskreno. opet, starci valjda imaju nekih problema, pa su našli ispušni ventil. JA! što god da nije ok, meni pričaju. Sestra me dovodi do krajnje granice ludila. mislim da nijedna sestra nije uništavala svoju, kao što mene ona. ne znam više dokle. a što je najgore, ne mogu, odnosno, ne smijem joj ništa. :S bivši momak ne prestaje pričati o meni, širi po školi da sam spavala s njim, ( nebitno da li je to istina ili ne) , ali ako smo završili, ostavi me na miru, bavi se sobom, a ne mojim životom. stvarno ne znam više dokle. toliko toga mi se skupilo, a opet svi očekuju da se smijem, ne ide više. ne.
 a ON, ne znam…

Komentariši