Neka lutko,uredu je... >>


Više ne prolazim ulicom Dositejevom

Posjete : 91394



25.03.2018.

postoje neki drugi svjetovi, za nas bi bili rajski cvjetovi

are we going to act like nothing is happening? Are we going to be kids that are playing around and telling stories we both like? What the fuck is going on ?

e sto sam veceras isplakala, isplakala sam. Neću više. Obećavam si (ti). Odrasla sam, sposobna da rezonujem i da setujem stvari kakve jesu. Rekla sam ti da ću se boriti. Samo ne znam kako i ne znam do kad. Ne znam ni kada ću poćeti. Jer evidentno sada nemam prostora za to. Okej je, apsolutno je okej. Sve je okej. ;)


24.03.2018.

ne treba ti dobra vila, zaboravljas, oduvijek sam ja to bila

27.02.2018.

naslov

Koja je poenta svega kad si nekome spreman dati tijelo, a bojiš se šta će se desiti ako mu daš dušu?

Nije ovo kao u onoj pjesmi Zabranjenog Pušenja. Vjerujte mi...

Ovo je onaj osjećaj kad si izgubljen između realnosti i potrebe. Bojim se, više od svega se bojim svake tačke u budućnosti koja zavisi od mojih odluka. A sada mnogo toga zavisi od mojih odluka. Nemojte me pogrešno shvatiti, nikada nisam bila osoba koja je sve prepuštala sudbini, koješta! Čak nikada nisam ni vjerovala u sudbinu. Ne vjerujem ni sad. Možda malo.
Naravno da sve zavisi od naših odluka i naravno da će sve to dovesti do neke tačke u životu kada ćemo reći "Ah što sam to uradio/la" ili "Trebao/la sam".
Ja nisam sigurna gdje ću ja biti i šta ću pomisliti. Ali se bojim. Iskreno se bojim. Ne bojim se ja onoga što će se desiti, bojim se šta će nakon toga ostati od mene.
A ni sada nemam bogzna šta....
Ne znam ni šta sam, ni gdje sam, ni kako sam..
Stvarno,
Ne znam kako sam...

26.02.2018.

I miss you too

I miss you. And I miss myself. A u isto vrijeme sam toliko ljuta i prazna da apsolutno ne želim da razgovaram, niti da se trudim, niti da razmišljam. Ne želim apsolutno ništa.

I cried twice in these two months. Ovaj drugi put je kad sam gledala fotke koje si mi poslao u poruci na fejsu. Nedostaje mi tvoje rame. I nedostaje mi tvoja soba koju nismo isprobali. Sinoć sam razmišljala o tome. Nisam sigurna zašto. Nisam sigurna ni šta želim. Jer se toliko bojim budućnosti i svega što ide. Kad bih samo mogla da ti kažem sve što mi je na duši ovih dana. Kad bih smjela da ti kažem.

Mislim da sam tek sad dozivjela emotivni slom. Okej, staviću ovo pod kategoriju 'desilo se, neće više'. Proći će, sve prođe...

23.02.2018.

a ti me uspravljaš, onako k'o što znaš, samo ti

Nedostaje mi ono stanje uma kad ne moram da mislim. Iskreno mi nedostaje. Kad se sve brige negdje drugo premjeste i ne postoje bar taj jedan vremenski period. Ova ja nisam više ja.

15.02.2018.

completely and utterly alone

Dakle, doslovice sam sama. Lijepo je imati nekoga s kim će čovjek provesti vrijeme, popiti kafu,čaj, razgovarati o životu, al' kad skontaš da si na kraju dana u svoja 4 zida sa svojim napadima panike i problemima o kojima te je sramota pričati jer i drugi imaju probleme, potpuno sam, to nekako baš boli. Boli osjećaj da nemaš nekog svog ko će biti tu da skine sve sa tebe i da te voli dok se raspadaš. Da zna šta si ti ustvari u ta svoja četiri zida. Da bude s tobom u ta četiri zida i bori se kako zna i umije. Nemaš nikog svog. Boli stvarno.

20.01.2018.

Znaš kako se osjećam?

Ne osjećam.

Svaki dan mi je apsolutno isti. Funkcionišem na principu - ustani, sredi se, radi dio posla, gledaj seriju i lezi. U krug. Učim, pokušavam da setujem život mehanički, i nabacim osmijeh kad god se nešto dobro dogodi.

Sretna sam samo kad radim. I ne maštam više. Ne želim više. Samo funkcionišem. I sretnija sam tako. Ako se ova stacionarnost uopće može nazvati srećom. Recimo, slobodnija sam, nisam nešto sretnija. Samo sam slobodna. I to je sve.

Ovu sam godinu počela sa željom za promjenu. Na bolje. Pa, ako se ovaj lični uspjeh na poslovnom aspektu računa kao promjena na bolje, onda sam uspjela sve što sam htjela.
Rekla sam da mi je 2017. godina bila obična. Bojim se da će ova biti običnija. Ako je ikako moguće.
Ne osjećam.

18.10.2017.

Lifetime

Neka me ovaj post podsjeti da u ovom momentu imam kompletan život u rukama, učim, pišem blog, imam sasvim solidan posao. Nemam para al' ko jebe pare.

11.10.2017.

well fuck

opet počinjem gubiti konce u životu. Valjda što dopuštam da me stvari uzdrmaju na brzinu. Samo mi je krivo što se ne znam setovat i kontrolisat sama od sebe. Štaznam. Ono, na mnogo parametara mi ide baš dobro i sad kad je to tako, meni glava ne dozvoljava da se opustim. Kad bih se bar malo opustila možda bih i mogla da sve ponovno postavim na svoje mjesto kako bih nastavila sa životom dalje. Al eto, sutra je novi dan.

Moram da kažem da je oko mene puno ljudi umrlo u poslednjih par godina, iskrena da budem - jebeno mi je pravo to. Ugh.

08.10.2017.

not keeping up.

Činjenica da ne mogu da gledam u par ljudi na poslu me je dovela do toga da svoj posao prestanem raditi kako treba. Smiješno, bolno. Sve ih mrzim. :)


Noviji postovi | Stariji postovi