Neka lutko,uredu je... >>


Više ne prolazim ulicom Dositejevom

Posjete : 97658



01.10.2017.

nedjeljom

Danas sam sve te apsurdne dječije frustracije sprcala u jedan dan i onih 15 minuta suza gdje me on nakon reality check-a gledao i govorio da će se uvijek brinuti o meni. Pa i reality check je briga zar ne ? Meni se doduše ne čini kad sam u stanju djeteta od 3 godine jer pobogu zašto sada nije sve po mom ? Panika mi je nestabilan adut. Najgore mi je kad me uhvati za nogu pa vuče u te nerealne ponore koje mrzim iz dna duše. A ja sam mnogo više od te nesigurne ljušture anksioznosti i depresije. Mnogo više.

Ja ne vjerujem u to.


Jedva čekam da mi faks počne. I skripte. I učenje i sve. Jer nije ova borba za mene. Naidealnija situacija bi bila kada bih ja mogla živjeti život unutar ove tastature i displeja. Mirno, tiho, graciozno i diskretno. Da se pojavim kada nešto trebam reči, kad se trebam pojaviti i odgovoriti na mail.

Zeko već treći put udara u bočicu s vodom i skida sa kaveza,a ja pokušavam da vratim misli na niz koji sam trebala tipkati ovdje. Biće da ću sutra. A sutra imam toliko posla. Previše. Stići ću. Sve sam stigla uvijek. Samo su bitni prioriteti.

U tekst sam počela ubacivati HTML kod jer ovaj Google Chrome iz nekog razloga ne daje opciju da se tekst edituje pa ne mogu odvojiti pasuse. Dobra strana, znam HTML. Još bolja strana, tekst odlično izgleda.

E da, konačno je počeo moj najdraži mjesec u godini. Znamo se 6 godina. A za 19 dana će biti 6 godina kako smo zajedno. Ljubav, ljubav, ljubav. Volim te I.

28.09.2017.

Apsurdness

Polahko mi uspjeva da setujem stanje uma na onu ispravnu šinu sa realnim turbulencijama. Ne znam kakve veze imaju šine sa turbulencijom, al' eto nek se kaže da stilski pričam besmislice. Ponekad mi dođe da se ispričam s blogom. Ali se to u 90% slučajeva završi sa neobjavljenim postom punim agonije i očima punih suza.
Jučer ili prejkučer sam u glavi počela blog post u kojem ću onima na onom blogu koji znaju ko sam, otvoriti ovu dušu i reći da nisam nafurana onoliko koliko prvi utisak daje. Nisam nikako što je najveći crnjak. Šta se desilo ? Lijepo posložene riječi su otišle u vjetar dok sam prehodala 200m i pišala. Nekad me to straaašno ljuti. A ulicom ne mogu ni pisati ni tipkati.
Opet sam u situaciji da moram da odgajam ljude od 20+ godina. Neću. Imam pametnija posla. A i par mjeseci iskustva s takvima. Odjeb'te od mene sviju vam.

26.09.2017.

Borba s vjetrenjačama

Moj mozak je doslovno to. Jer ja više ne znam za blagostanje, mir i dobre misli. Samo provodim vrijeme forsirajući se sa raznoraznim scenarijima.
Ovakva je situacija dakle:
Položila sam predmet za uslov tako da zvanično i konačno mogu upisati drugu godinu fakulteta i živjeti svoj monotoni studentski život bez da izlazim iz kuće i trošim vrijeme bespotrebno. Kolega mi nudi kao neki part - time job u kojem bih uglavnom pričala na telefon i tipkala na Facebook stranici. Imam momka koji je tu uz mene, i, pored toga što u poslednje vrijeme nemamo konkretnog prostora za nas 2, sretna sam jer mi na kraju dana kaže da me voli i da želi da provede život samnom.
Dakle, sve je okej, bukvalno je sve na svom toku i sa svim su mi se zvijezde složile. Sem onog faktora da sam poprilično neodgovorna i da mi je sve, danas ću sutra ću, pa nisam upisala ocjene niti sam uspjela da ostanem pri blogerskom planu o objavi blog postova. (Ovo drugo realno nije uopće od životne važnosti)
Situacija u mojoj glavi je takva da se sjebajem oko tog posla. Što znači da sam pretjerano asocijalna i samopouzdanje opet počinje da mi se srozava. Iz jednog ugla kontam da nisam sposobna za posao. Iz drugog ugla da gubim vrijeme od 9 do 2 popodne, a sigurna sam da bih svakodevno taj period provodila pijući kafu i gledajući Bones. Obično i počnem učiti poslije 12. Tako da tu ništa ne gubim, samo mogu kakve sitne pare zaraditi što i nije toliko gubljenje vremena. Treći ugao je već ono "šta će ko o meni imati da kaže" iako treba da me boli moje veliko lijepo dupence jer realno niko ne razmišlja šta ja o njima mislim i živi život divan prosto.
Kako ovo tipkam kapiram da je jedini problem mog života neodgovornost. Jebem ti smiješni mozak! Elem, I će mi se nasmijati i reći "jesam ti rekao" a ja ću barem jednom sedmično da se utopim u svojim govnima tripujući da sam duboko u njima iako sam se govana riješila prostim vježbanjem matematike 5 dana dok je sunce vani bilo pretoplo. WIN- WIN jebiga. Ja ga ne gledam kao win.
Znam da ste pomislili da sam pacijent. Jesam. HALP!

06.09.2017.

dan 3

Volim kad me poljubiš prije nego kreneš na posao. Sreća najveća. Hajde da preživim i ovaj ispit pa da idemo dalje. Nas dvoje i svijet čitav pred nama. 6 godina i svaka sekunda predivna. Gledam te jučer - i kontam da jedva čekam ovakvo nešto s tobom. Spavanje u tvojim rukama, buđenje uz zagrljaj, naše vrijeme, planovi, sreća najveća. Iskreno, jedva čekam. A sve ostalo, sve ostalo će se samo posložiti.
Volim te I.

31.08.2017.

22

Evo opet gledam kako pola moje generacije planira vjenčanja. A ja kontam šta ću sutra obuć. I učim. Majkemi intenzivno učim. I da budem iskrena, drago mi je što sam tu gdje sam, jer ne osjećam da sam spremna za nešto više u životu. Bar ne još.

28.08.2017.

live every moment. laugh everyday. love beyond words.

Imam sve ovo zahvaljujući Njemu. I samo njemu. Rođendanske poklone je idealno isplanirao i pogodio. Napravio vikend savršenim. I još da dočekam taj naš odmor od 10 dana... aaaah perfekcija.

24.08.2017.

mrzim sve vezano za svoj rođendan

mrš

22.08.2017.

utorke mrzim i tačka

Jutros tipkam blog post uz kafu, Quantico i izbjegavanje obaveza. Dan poslije ponedjeljka, mrzim i tačka. Oči su mi k'o fildžani od 7 sati, ali nikako da se pomaknem. Nekako sam se uvukla u dekicu i ona mi služi kao zaštita od zime u sred augusta i vremena koje prolazi. Samo danas da odmorim. Da mi je malo. Da odmorim od sebe. Ali već ću ja da se zahuktam.. Recimo da danas radim drugu smjenu. Pa ću se tako i ponašati. Nek' mi radni dan traje od 12 do 20.

07.08.2017.

709

Čovjek više vremena provede editujući i analizirajući fizičke nedostatke. A kao osoba ima mnogo više, jer, po mom mišljenju, bitnije je da imaš obraz nego rumen obraz. Štaznam.

07.08.2017.

Restoran AS na Trebeviću, Zlatište

Šetam tako jučer i danas se kajem jer me boli svaki mišić počevš' od onog "guznog" pa do listova. Fotkala sam jednu razrušenu građevinu koja je, pored onih oznaka za minirano područje, nekih 500m cestom iznad, nekako najveći pokazatelj da u BiH rat nikad nije stao. Samo se vodi na drugi način. Elem, nisam sigurna zašto mi je ta građevina postala opsesija, ali dok nisam saznala da je to ustvari bio Restoran AS, nisam se smirila. Još mi otac reče da se u tom restoranu oženio. Prejaka stvar. Imam 20ak fotki sada, ali nikako ne mogu da nađem fotke od prije. ALi naći ću. ;) Sad se oko te lokacije vodi neka priča, ali iskreno, ne želim mnogo da znam o tome. Jer je apsurdno. Najobičnija građevina, puna smeća i natpisa, koja me je u momentu uplašila jer sam čula neko šuškanje u podrumu, me je fascinirala. A nit imam veze sa arhitekturom, niti znam kako je prije izgledala. Nikad mi se ovo dogodilo nije.


Noviji postovi | Stariji postovi